Close to Diving, writing in relation to the exhibition Six Rooms (Museum of Modern Art, Dubrovnik) by Rozana Vojvoda, published in Zarez, 16. 12. 2004. (in Croatian)

Zarez, 16. 12. 2004., broj 144-145

vizualna kultura

Senzacija slična ronjenju

Rozana Vojvoda

Radovi Tine Gverović uče nas da postanemo osjetljiviji na prostor, na pojavnost stvari koju i previše često uzimamo zdravo za gotovo jer nam čula bombardiraju neon, zvuk i umjetna rasvjeta

Šest soba, izložba Tine Gverović, Umjetnička galerija Dubrovnik , od 23. listopada do 5. prosinca 2004.

Tina Gverović (1975.) svoju prvu samostalnu izložbu u Umjetničkoj galeriji u rodnom Dubrovniku naziva Šest soba. Osnovna koncepcija izložbe unaprijed je, dakle, jasno definirana naslovom. Riječ je o usklađivanju autoričina izraza sa samim prostorom galerije, a koncepcija izložbe promjenom mjesta vjerojatno bi se potpuno promijenila. Jasno je da se taj susret trebao dogoditi upravo sada, jer se dijalog autorice i najreprezentativnijega gradskog izložbenog prostora dugo razvijao. Publika je u gotovo voajerskoj ulozi uvučena u već postojeći dijalog.

Svjetlost, zvuk, zrak kao umjetnički materijal

Radovi Tine Gverović potpuno obuhvaćaju prostor i mijenjaju ga. Posjetitelj šetnjom kroz prostor galerije prati sustavni proces dematerijalizacije. Dematerijalizacija unutrašnjih prostora, poznata kao kreativno načelo još od antičkih vremena, možda je jedan od najzanimljivijih načina da se zapaze prostori iza tanke opne koja dijeli fizičku stvarnost i onu onkraj nje. Radovi Tine Gverović imaju posebnu vrstu fizičnosti, omekšane i na poseban način pretopljene s okolinom. Nešto slično učinku prirodnih pojava. Autorica zapravo i radi sa svjetlom, zvukom, mogli bi čak reći i zrakom. Ti elementi njezina izraza na izložbi u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, čini mi se, imaju jednu od svojih najsugestivnijih artikulacija.

Nedavni rad koji je Tina Gverović izvela sa životnim suputnikom i kolegom Benom Cainom pod nazivom Da ili ne u Lazaretima u Dubrovniku, bila je instalacija sačinjena od projekcije snimki prirode, šumova, glasova, komadića intime. Bilo je to prožimanje ljubavničkog i umjetničkog, pri čemu se opet potpuno preobrazio prostor u kojem se djeluje. Autoričina zrelost i samouvjerenost kojom i sada intervenira u prostor Umjetničke galerije potpuno je lišena agresivnosti. Zamjetna je odsutnost bilo kakve oštrine ili naglog prijelaza. Umjetnica nas provodi kroz sobe, “njezin” prostor ponuđen je i nama, samo ga treba slijeduiti. Redoslijed je važan, kao što su važni i brojevi, naslovom izložbe poručuje nam autorica. Šest soba šest je različitih prostornih intervencija i mnogostrukosti realnosti. Od prve sobe gdje su izložena platna, materijalnost umjetničkog artefakta se smanjuje, od slike, obrisa na zidu, do treće sobe gdje se uz suprotstavljanje odraza uvodi element svjetla. U poštivanju prostorne vertikale potpuno negiranje fizičnosti događa se u tri sobe na gornjem katu galerije. Svjetla, odrazi, svjetlosne kutija smjenjuju se do obojanoga glasa šeste sobe, kako autorica naziva posljednju instalaciju.

Ukočenost Grada, zamrznutost vremena

U Prvoj sobi nalaze se slike iz ciklusa koji nastaje već godinama, točnije od 1997. Na tragu postmodernističkih igri s autorstvom i žanrovskim određenjem, to su slike koje se nužno moraju iščitavati na više razina. Koloristička gama je izrazito svijetla, ono što se u laičkom govoru naziva pastelnim bojama. Svako platno je dvoslojno; preko “kazališne” scene naslikane su figure ili drugi motivi, ponekad ironični ili blago humorni: konture životinja na platnima u platnu, obrisi likova proizašlih iz neke druge realnosti, različiti motivi za čiju nazočnost na slici najčešće i ne možemo naći pravi ključ. Što je zapravo iza tih figuralnih, sceničnih prikaza? Antun Maračić, autor predgovora izložbe, te takozvane scenografije veže za autoričino odrastanje u Dubrovniku. “Za pretpostaviti je ponajprije da se takav tematski izbor dogodio kao izraz svojevrsnog geniusa locia”, piše Maračić. “Tina je, naime, odrasla u gradu koji je sam (i sav) teatarska scena, kako u smislu svoje zaokruženosti i specifične komornosti koja obiluje pitoresknim metamorfozama, tako i zbog svoje uloge nadaleko znanog poligona šarolikih kazališnih zbivanja, ne samo u za to namijenjenoj kući nego i na brojnim svojim zatvorenim i otvorenim mjestima.”

Pozornica kao jedno od ishodišta autoričinog izraza, kako s pravom primjećuje Maračić, činjenica je koja može biti osnova za najrazličitije interpretacij?. Je li sceničnost prikaza na slikama ujedno i predstava neke čudne ukočenosti gradske sredine, zamrznutog vremena, okvira koji autorica negira intervencijama i oživljava dvoslojnošću pitanja su koja se postavljaju pred slikama, ali koja u kontekstu izložbe i nisu presudna. Sedam slika i samoljepiva zelena traka na podu galerije poziv su na šetnju dalje. Sobe su suptilno međusobno povezane, likove s platna nalazimo u sljedećoj mnogo većoj prostoriji Umjetničke galerije. Autorica je naziva Pozornicom. Pozornica je poput nastavka u nekoj drugoj stvarnosti. Nema više fizičke barijere, kao kod promatranja platna. Nema, zapravo, ni naznake granice pozornice jer smo već zakoračili u nju. To je put k novoj doživljajnosti onog što nas okružuje. Dolazeći iz prostorije sa slikama pogled nam pada ravno na uznemirujuću figuru na štulama golemih proporcija. Na suprotnom je zidu lik na ljestvama. Prepoznajemo ih kao obrise likova sa slika iz prethodne sobe, koji umjesto na platno sada predstavljaju intervenciju u prostor. Likovi nas vraćaju ishodišnim slikama, no svojim nas dimenzijama upozoravaju na veličinu prostora i time bude naš vlastiti doživljaj toga prostora. Ali, kao što sam već spomenula, proces se događa potpuno nenametljivo.

Promjenjive dimenzije radova

U sljedećoj sobi, nazvanoj Svijetla soba, autorica se igra motivima “svjetlosnih” tijela. Raskošan luster naslikan je na platnu i ponovo, uvećan, na plohi zida. Ono što se događalo u dvije prethodne prostorije tu je preneseno, u sažetom obliku, i supostavljeno. Odraz se nalazi sučelice odrazu, a na podu su prostorije kubusi svjetla. U trećoj je sobi važan element boje. Crveno, plavo, zeleno svjetlosnih kocki, i crvena boja platna s prikazom lustera ističu se kao kontrast bljedilu likova iz prethodne prostorije. Motivom lustera i svjetlosnim kockama najavljuje se postav gornje tri prostorije, a platno i intenzivne boje svjetlosnih kocki još imaju dovoljnu mjeru fizičnosti da ta prostorija korespondira s ishodišnom dvoranom sa slikama. Autorica poštuje prostorne dispozicije gore i dolje. Ono što je lakše, zračnije i neopipljivije u gornjim je prostorijama. U sljedeće tri prostorije doslovno smo uronjeni u senzacije, radovi nisu fizički nazočni, ali djeluju na naša čula. No ne radi se o agresiji podražaja na naša osjetila, nego naprotiv, o toliko sugestivno ponuđenoj preobrazbi prostora da smo ponukani zakoračiti u njega. Kao da se otvara mogućnost interakcije naših unutarnjih svjetova s onim što vidimo ili, bolje rečeno, osjećamo oko nas, daleko iza granice vizualne osjetilnosti.

Četvrta soba nazvana je Tamnom sobom. Neonsko svjetlo pretvara prostoriju u ambijent izrazite sugestivnosti, a forme lustera od papira nalijepljenog na zid, kao poveznica s prethodnim radom, gotovo su neraspoznatljive, raspršene, uvećane, kao da gledamo njihov odraz u vodi. U opisu rada autorica koristi pojam promjenjive dimenzije, jednako kao kod povećanih proporcija likova druge sobe. Ako se nešto uveća ili smanji, radi li se još o istoj formi? A kada nešto naslikamo, osvijetlimo, gledamo u zrcalu ili odrazu? Kad se odražava u vodi? Tina Gverović, da parafraziram Alisu, vodi nas “u zemlju čuda” i “iza zrcala”. Jedan opipljivi element stvarnosti prolazi potpunu metamorfozu i postaje vrlo živ i stvaran u više razina stvarnosti. Nakon Tamne sobe, kao prijelomne točke na putu kroz izložbu, nakon toga poprišta osobnih senzacija i asocijacija, ulazimo u petu sobu, koju autorica naziva Uronjenost. Na bočnim zidovima postavljene su dvije svjetlosne kutije s prikazom mora. Zvuk se tu pojavljuje u intervalima i korespondira s vizualnim prikazima, iako nije riječ o šumu mora, ni o bilo kakvoj prepoznatljivoj i artikuliranoj zvučnoj pojavi. Soba izaziva senzaciju najsličniju ronjenju, skoro smo fizički potpuno obuhvaćeni nekom sasvim drugom vrstom stvarnosti.

Potvrda smislenosti umjetničkog djelovanja

Elementi prirode i artificijelnog svijeta u instalacijama Tine Gverović kao da se stapaju u harmoniji, kao da postaju nova stvarnost ili ne-stvarnost, možda čak i više njih istodobno. Ona se, dakle, igra sa stvarnošću. Pitam se, stvara li je ili samo otkriva neku drugu stvarnost, ili jednostavno vidi izvan neke, konvencijama postavljene granice realnog. Ono što je zaista očito uspostavljanje je živog kontakta s promatračem. Ma koliko paradoksalno zvučalo, finoća autoričina obuhvaćanja prostora postaje sukladna intimnim asocijacijama posjetitelja. Preobraženi prostori nude se raznolikim interakcijama. U šestoj, posljednjoj prostoriji, nema ni natruhe fizičkog postojanja. Dok se uokolo projiciraju boje, čujemo autoričin glas. Među ostalim, govori nam da i zvuk stvara prostor. Od slika na platnima stigli smo do obojanoga glasa. Od ishodišta do krajnje konzekvence. Preobražajem prostora naučili smo se postati osjetljiviji. Osjetljiviji na prostor, na radove Tine Gverović, na pojavnost stvari koju i suviše često uzimamo zdravo za gotovo. Neon, zvuk i svjetlo koji bombardiraju čula stanovnika suvremenih gradova, u rukama Tine Gverović postaju mogućnosti uspostavljanja izraženije osjetilnosti i radosna potvrda smislenosti umjetničkog djelovanja.