Visit by Boris Greiner, in relation to the exhibition The Visit (Gallery Miroslav Kraljević, Zagreb). (in Croatian)

Posjeti
Galerija Miroslav Kraljević

Boris Greiner

Prolazeći nepoznatim dijelovima grada uočavamo rasute komadiće prošlosti, pričinjaju nam se poput razbacanih sićušnih krhotina stakla koja u sebi i dalje čuvaju sjećanje na svjetlo. Sakupljamo raznobojna stakalca i slažemo ih na svojem radnom stolu proizvodeći mozaik. Naravno da to činimo prema vlastitom nahođenju i da će to biti naša slika iako sastavljena od elemenata proizašlih iz neke druge stvarnosti. Ponovna izgradnja zapravo i nije rekonstrukcija jer njome predstavljamo načelo vlastita viđenja. Dapače, neskrivena doza subjektivnosti, neprihvatljiva u znanstvenoj istrazi, dobrodošla je u slobodnoj, autorskoj obradi onoga čime se bavimo. Dosljednost u provedbi, to jest tretmanu izabrana motiva, čini taj tretman jasno vidljivim, te eliminira česte pokušaje identifikacije, to jest poistovjećivanja subjektivnog i objektivnog, želeći na taj način prikriti autorske nedostatke iza krinke naglašene autentičnosti (koja, usput budi rečeno, izaziva sumnju ako se kao dekretom objavljuje). S druge strane, ustrajanje na vlastitom potpisu, na specifičnostima osobna izražaja precizno razdvaja izabrani motiv od korištene forme i omogućuje dojam objektivnijeg uvida. Ta se objektivnost ponajprije temelji na povjerenju koje je osvojeno nijansiranim, nenasilnim i pažljivim rukovanjem što ga prepoznajemo u izloženoj slici, u kojoj je svjedočanstvo pronađenog tek jedan ugradbeni dio. Dojam istinitosti, odnosno bolje reći, utemeljenosti istraženog, dakle onog od ranije postojećeg, stoga ovisi o suptilnosti, o razini svijesti očitovanoj autorskim postupkom.

 

Govoreći o izložbi ‘Posjeti’ Tine Gverović, nužno je podastrijeti nekoliko podataka.

Odavno izmještena iz svojeg domicila (porijeklom iz Zatona kraj Dubrovnika), studirala je u Zagrebu, poslijediplomski pohađala u Maastrichtu, uvjetovana umjetničkim i privatnim okolnostima (njezin je životni, a nerijetko i autorski partner Ben Cain, umjetnik iz Londona) ona zapravo odavno ne boravi na adresi nego postoji na relaciji, čime je neumitno upućena na ulogu gosta.

Sudjelujući u godišnjem projektu Galerije ‘Miroslav Kraljević’ koji za temu ima odnos prema lokalnom, konkretno, prema dijelu grada u okolici galerijske adrese (u pitanju je šire područje oko Kvaternikova trga), pristup Tine Gverović logično proizlazi iz perspektive koju i inače ima, nalazeći savršeno primjeren okvir očitovan u naslovu – Posjeti.

Ideja o ugradnji iskustva osobnih prilika u odgovor na postavljeni zadatak trenutno rješava pitanje koncepta i dozvoljava slobodno, opušteno kreativno kretanje unutar naznačenog prospekta.

Analizirajući pojedine dijelove izložbe, vidi se da je sastavljena od fragmenata, naizgled nepovezanih, koje tek nazivnik, to jest koncept zaokružuje u cjelinu. Baš kao što se i spomenuti mozaik prema novom načelu slaže od razbacanih komadića.

Isti je princip moguće prepoznati promatrajući formu cjelokupne izložbe – ona je multimedijalna u punom smislu riječi. Sadrži elemente što pripadaju raznim granama umjetnosti: likovnom, književnom i dramskom, uzimajući osnovne izražajne oblike svake od njih. Upregnute međutim u kočiju jasno određena smjera, raznorodna zaprega složno ih vuče.

Likovni aspekt zastupljen je vrlo nježnim crtežima olovkom što prikazuju pojedine dijelove lica – oko, usne ili pak uho… Crteži su manjeg formata, u parovima uokvireni i postavljeni u niz uzduž jednog zida galerije. Razlog njihova pojavljivanja može biti u želji da se istakne uzajamnost primanja i davanja ili pak oblika prisutnosti ili možda, uzimajući u obzir ostale dijelove izložbe, posebni oblik svjedočanstva.

Osim njih, na drugom je zidu galerije veliki crtež olovkom, gotovo arhitektonska studija perspektive koja kompilira interijer i eksterijer nekadašnje trgovine tekstilom na Kvaternikovu trgu.

Nadalje, galerijski je prostor pretvoren u kazališnu pozornicu: na sredini je velika starinska fotelja, pokraj nje stolić i stajaća svjetiljka. Motiv fotelje i svjetiljke, kao scenografski element pojavljuje se repliciran na trećem zidu u obliku sjene. A na stvarnom stoliću pokraj fotelje je knjiga. Na otvorenju izložbe, nalik realnom kazališnom procedeu, glumica u ulozi starije gospođe sjeda na fotelju, uzima knjigu i počne iz nje čitati. Nalazimo se u teatru: ona glumi konkretnu situaciju – intimnu atmosferu u kojoj se knjiga lista, nad njome se zamišlja i naglas pročitaju pojedini odlomci. Štoviše, uz odigrani dojam koji napisano pobuđuje.

Uobičajenost dramske izvedbe u ovom slučaju služi kao kliše, njezina naglašena karakterističnost doima se gotovo karikaturalnom – fotelja, svjetiljka, čitateljica koja glumi uživljenost u tekst. Premještena u galerijski okvir teatarska inscenacija postaje jedan izložak, jedna od slika.

Autori pročitanih tekstova su Tina Gverović i Ben Cain, koji potpisuje i oblikovanje knjige – trećeg integralnog dijela izložbe. Kad se otklope klapne na uvezu knjige dobiva se simbolički okvir projekta. U pitanju su, naime, dvije fotografije, na poleđini prve klapne je crnobijela fotografija starijeg datuma koja prikazuje tržnicu na Kvaternikovu trgu. Druga fotografija, na kraju knjige, snimljena očito nedavno, u boji, prikazuje istu tržnicu, u međuvremenu dislociranu. Zaključujemo da sadržaj između klapni opisuje vrijeme između. Preciznije rečeno, komadiće tog vremena predočene sakupljenim mislima, dojmovima i sjećanjima lokalnih stanovnika.

Izlažući fragmente svojih posjeta, Tina Gverović podastire rezultate osobne istrage u tri oblika koji se ni na koji način međusobno ne potiru, nego svaki ponaosob izvještava o pojedinoj dimenziji njezina doživljaja u odgovarajućoj formi. No, bez određene, jasno postavljene crte razgraničenja, njihovi se rubovi pretapaju jedan u drugi: crteži na zidovima mogu se doživjeti kao dio scenografije predstave u kojoj je čitanje knjige glavna radnja. Knjige, u kojoj se ponovno pojavljuju ti crteži ističući ugođaj tekstova. Zapravo ni jedna od formi nije predstavljena kao primarna, ona kojoj su ostale u službi, nego je primarna samo ona osnovna ideja – tema posjeta, a sva uprizorenja u njezinoj su službi.

Naoko bez čvrsta oslonca, priča je izgrađena temeljem slučajna uzorka, pojedinih detalja koji jedan drugog pridržavaju, postajući, odnosno ostajući u zraku poput dvorca u oblacima. Bez ikakve potrebe linearnog iznošenja ili ispunjenja pukotina koju takva vrsta istrage ostavlja, tek naznakom a ne objašnjenjem, izložba uspijeva predstaviti ono što zapravo i istražuje: nujnost i fragilnost predloška – raspoloženje koje ostavlja kratkotrajan posjet nepoznatom dijelu grada, neobavezno zavirivanje u zakutke njegove prošlosti, čavrljanje s ljudima naslonjenim u dovratku prozora, naličje njegove svakodnevice. Izolacija te fine strune, tanane dimenzije prepoznavanja koja isključuje velike ili bitne zaključke, a koja svjedoči o načinu prolaska, odnosno o obliku postojanja, tema je kojoj je Tina Gverović odgovorna. Razbacana je stakalca putem pokupila, približila ih očima, zagledala se u tragove onog što ona sa sobom nose ali uočila i svoj odraz u njima i temeljem toga izgradila stiliziranu presliku.

Promatrajući tu presliku, u odlomcima svijeta za koji nije više važno je li minuo ili se upravo događa, istodobno vidimo uprizorenu stvarnost, načelo odabira kao i senzibilitet odabiratelja. Izabrana perspektiva koja shodno svojem načelu određuje oblik izloženih pojavnosti čini da autentičnost više ne promatramo kroz optiku subjektivnog ili objektivnog, nego nas ona izvješćuje ponajprije o intimnom doživljaju onog što se promatra. A to, koliko god bilo neuhvatljivo, zapravo i jest presudno.